09. Dvanaesti

koliko god govorio
koliko god tražio slike
za koje znam da su
negdje daleko u meni
uvijek bih iznova
nalazio destrukcijski ponor

tmina i ponor
dolje niz stepenice
uzalud se pokušavaju
popeti naše zablude
istina je plakala
ne žaleći nikoga

dali se ikada budiš
iz sna zapanjena
istinom o ljudima
koji se poštuju
i potpuno su drugačiji
i potpuno su jedno

kako volim dvanaesti
kako ga samo volim
ti si slušala
ja sam ti pričao
sve je bilo tako vrijedno
kao nikada do tada
kao nikada

dali se nekad probudiš
i ostaješ zapanjena
i tužna
istinom o ljudima
nebo traži predah
dvanaesti dolazi
negdje daleko u meni

napisano 11.08.2000. | pjesma broj 28.
original link: http://blog.dnevnik.hr/kovacisudbine/2006/06/1621256346/dvanaesti.html

Comments

  1. Datum.Ustvari...sjećanje na datum kad sam razgovarao s jednom djevojkom na moru.(Bilo je to teško pijanstvo, zamalo utopljen.........u moru)

    Ovi stihovi mi danas kad ovo objavljujem na blogu malo i nisu baš jasni:

    "istina je plakala
    ne žaleći nikoga"
    ??

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Signs - The Full Moon Story

Life's Subtle Nuances

Deleted messages - message